Trubač Sa Seine

Moja je soba tako jadno mala Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o. Da mi oci ne sanjaju budne Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala; Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala, I moje patnje nisu uzaludne. Danas sam opet ruco samo caj Al' vlazna blagost sja u mome oku. Ja opet mislim na svoj rodni kraj I ceznja preobrazava mi javu: Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu I Tuskanac mi sumi iz aleja. Na domovini dvostruka je sjena: Baca je Pesta, baca je Bec. Ona je sva u crno zavijena Ne cuje, majko, niko tvoju rijec! Sumori, dise more, tece Drava, A izmedju njih jedna zemlja spava. Pod vedrim nebom slobodnog Pariza Koliko puta tuga me je srela U vrevi Etoillea, Saint-Michelea! O Boze, tu treba biti jak. U tome svjetlu jos me vise boli Rodene moje grude gusti mrak. Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih Slobodnu dusu, ali ja sam sin, A mojoj majci sve su sjede vlasi. Ja zene nemam, a ni druga nemam. Sto jos imadoh? Samo jezik svoj U koji zivot svoga srca spremam. Zanosi, misli, ritmovi i rime! Ja bezimen u bezimenu mnostvu Daleko negdje sebi sticem ime I muku mucim samca-dezertera, Sto zabranjenu domovinu sanja Na hartiji, u potezima pera. Pero, ta mala, ta obicna stvar A kako ziva, kako puna snage. Kad iz njeg' tece novih rijeci car Omamljuje me kao govor drage. Sva utjeha je u tom malom peru: I sja i grije i vraca mi vjeru. O Hrvatska, o moja domovino, Ti moja majko, ti moja davnino Ti porobljeni, oteti mi kraju! Gle, jadni dezerter ti daje dar, Bogatiji no kraljevi ga daju I sav je ljubav, pobuna i zar. Ja skoro prosjak duh slobode sirim Pa i nem'o na svom grobu svijecu Ja necu, necu da se smirim. K'o svjezi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duse lijene, Na otpor trubim, ja trubac sa Seine! Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca Sto svoje blato lijepe o moj glas Al' ja pred licem doma stojim vedar Za hljeb slobode prilazem svoj klas. Zar nije zlatan i bogat i jedar... Zar nije zlatan i bogat i jedar...